Četiri najsmješnije, ali i tipične situacije ove sezone na moru
Od svibnja do danas na moru smo proveli pedesetak dana, Vozili smo doslovno od Istre do Dubrovnika, promijenili dosta hotela, isprobali bezbroj restorana, naplovili se trajektima i našetali kalama brojnih primorskih gradova. Evo male top liste najkomičnijih situacija koje su nam se dogodile, a koje su donekle tipične za jedan segment hrvatskog turizma.
1. Granita u Puli (o cijenama s računom i bez računa)
Ovih smo dana u centru Pule htjeli kupiti čašu granite, ovosezonskog lokalnog hita. Trideset kuna nam se činilo nekako puno, što smo rekli prodavaču, koji je odmah prepolovio cijenu na 15. Premda se radi o zaista minijaturnom iznosu, zatražili smo račun, na što je prodavač rekao: Ako żelite račun, onda košta 30. Ovaj mali primjer pokazuje kako dodatni porezni pritisak na ugostiteljstvo potiče poreznu evaziju, te je pretvara u masovnu pojavu. I onda se ministar financija čudi malom broju fiskaliziranih računa u kafićima u kojima se gledalo Svjetsko prvenstvo.
2. Pet zvjezdica za Meliu Coral u Umagu ( o kategorizaciji jadranskih hotela)
Dok smo neku večer kraj kina Europa, čekali da prodje ljetni prolom oblaka, prišao nam je jedan mladi gospodin. Rekao je da on radi u tvrtko koja je vlasnik Melie Coral, da je sve što smo napisali o njima točno, i da u taj hotel godinama nije ulożena ni kuna. Što se zaista vidi. Melia Coral, koja nosi pet zvjezdica, zapravo je vic od hotela, a ne luksuzni hotel. Tijekom našeg boravka klimatizacija u hodnicima, na plus trideset i nešto nije radila, gosti sami moraju vući prtljagu po tim sparnim i vrućim koridorima, koji vode do malih, oskudno uređenih soba s neudobnim krevetima i lošim jastucima. Melia Coral možda je najdrastičniji primjer lažne kategorizacije u našem hotelijerstvu, a konkurencija je prilično žestoka.
3. Cijena dresa nogometne reprezentacije u Rovinju (o cijenama za domaće i strance)
Našim se prijateljima u jednoj rovinjskoj suvenirnici dogodio neobičan slučaj. Htjeli su kupiti dres hrvatske nogometne reprezentacije, pa su se zapričali s prodavačem, koji ih je pitao odakle su. Kad su rekli da već dulje vrijeme žive u Bruxellesu, čovjek im je doslovno kazao: “ Vama onda moram naplatiti 240 kuna, da živite u Hrvatskoj bilo bi jeftinije.”
Ove su sezone, očigledno, ponovo masovno zaživjele dvostruke cijene, jedne za domaće goste, druge za strance. U to smo se uvjerili još početkom ljeta, u jednoj skupoj splitskoj pizzeriji , gdje smo dobili račun manji od očekivanog. Na računu je pisalo kako su nam dali dvadeset posto popusta na svaku pizzu i piće koje smo naručili. Kasnije smo primijetili i da su neki drugi gosti oko nas, sve redom Hrvati, nagrađeni popustom.
4. Drżavna cesta D8, od Splita do Makarske (druga strana Hrvatske)
Kao što Dalmatina, briljantna i sigurna autocesta koja prolazi kroz prelijepe krajolike pokazuje ono najbolje od Hrvatske, tako D8 na potezu od Splita kroz Omiš, prema Makarskoj, pokazuje drugu stranu naše zemlje: preizgrađenost, ultraagresivna apartmanizacija, niz nevjerojatno ružnih i dekontekstualiziranih zgrada govore o lošim stranama hrvatskog turističkog rasta kao i o nedostatku bilo kakve državne i društvene kontrole u procesima masovne izgradnje uz more. Taj dio Dalmacije, nažalost, danas izgleda zaista tragikomično.
